Polazeći od samog naslova izložbe otkrivamo tematsku okosnicu i autorovo područje interesa, a to je prema njegovim riječima „sinergija grada i škvera te povratak u srž znanja o nastanku broda“. Vilim Halbarth akademski je kipar porijeklom iz Trogira, grada koji su kao naselje Tragurion krajem III. ili početkom II. stoljeća prije Krista utemeljili grčki kolonisti, trgovci s Isse (Visa) što nam ukazuje na to da je sudbina čovjeka na ovom području od samih početaka bila vezana uz more i plovidbu, a samim time i brodogradnju.[1] Neposredna blizina mora, brodova, škvera kao i obiteljska tradicija ribolova utabala je tako Halbarthov životni put, ali i onaj umjetnički. Shodno tomu i etimologiju riječi škver kao kolokvijalnog naziva za brodogradilište pronalazimo u grčkoj riječi eskhárion što znači ognjište, radilište. U prenesenom značenju ognjište simbolizira i dom, izvorište topline u rodnoj kući. Upravo ono što je ognjište predstavljalo kući, to je škver značio tipičnom mediteranskom mjestu – izvor egzistencije. Ta spoznaja utkana je u Halbarthovo stvaralaštvo.
S obzirom na to da je stekao srednjoškolsko obrazovanje matematičkog smjera, geometrija i tehnička znanja su mu od samih početaka bila osnovno polazište rada. Iako je naobrazbu nastavio u kamenoklesarskoj školi u Pučišćima na Braču, a potom i na Odsjeku za kiparstvo pri Umjetničkoj akademiji u Splitu s vremenom su ga sve više privlačile suvremenije kiparske forme pa se tako Halbarth najčešće izražava stvarajući impozantne prostorne instalacije. Njihove dimenzije i oblici aludiraju na brodske dijelove, a materijali od kojih su sastavljene su doista i sami njegovi građevni elementi bilo da se radi o vijugavim cijevima, limovima kroz čije otvore prolaze ventilacijska crijeva, bačvama ili strukturama nalik na podmornice i torpeda. Svi oni predstavljaju važne sastavnice broda, primjerice u bačvama se skladišti plin za rezanje željeza, cijevi u različitim bojama služe za dovod zraka, vode i sl. Ulaskom u izložbeni prostor posjetitelj metaforički ulazi u utrobu broda pa su tako čak i za osvjetljenje postava korištene posebne brodske svjetiljke, tzv. parangali.
Ono što je autoru neiscrpan izvor inspiracije su zvukovi, svjetlo, mirisi kao i samo gibanje radnika unutar škvera što nastoji prenijeti u svoje radove. Umjetničkom intervencijom, dekonstrukcijom i redukcijom raznih elemenata te njihovom ponovnom sintezom u galerijskom prostoru Vilim transformira brodograđevnu sirovinu u potpuno novi oplemenjeni objekt. Prigodno i galerijski prostor Arsenala, građevine od povijesnog značaja za grad Hvar, svojevremeno je služio za popravak galija i spremište pomorskih potrepština, a sam postav poziva posjetioca na doživljaj škvera.
Osim čiste estetike kojom ove instalacije odišu izuzetno je važan sam prostor koji je njihov sastavni dio, kao i segment ljudske interakcije što je na tragu postmodernističkih postavki minimalizma prema kojima je pozicioniranje djela u prostoru jednakovrijedan aspekt, a neposredna komunikacija s promatračem nužna. Umjetnička instalacija zahtjeva od promatrača da bude aktivni sudionik, ne samo pasivni konzument. Promatrač treba iskusiti kvalitete težine, visine, gravitacije, okretnosti ili čak izgled svjetlosti kao materijalne prisutnosti. Statičnost, hladnoća i surovost materijala jukstapozirana s dinamikom, toplinom i fluidnošću ljudskog pokreta time čini zanimljivu simbiotsku cjelinu za razumijevanje ovih djela. Kako navodi njemački filozof i kritičar umjetnosti Boris Groys: Instalacija nije tek prostorni razmještaj različitih umjetničkih djela koja se mogu promatrati neovisno jedno o drugome – ona je fragment samog prostora (ispunjenog različitim predmetima) koji se doživljava kao jedinstvo, kao objekt. (…) Instalacija dopušta gledatelju/posjetitelju mogućnost da uđe u umjetničko djelo, da se smjesti unutar njega.[1]
U razdoblju pandemije dok je škver bio zatvoren Halbarth se, kako navodi, vratio svojoj prvoj ljubavi – kamenu pa tako na ovoj izložbi imamo priliku vidjeti i skulpture u klasičnom kiparskom mediju, karijatide koje predstavljaju božice plodnosti. Njihovim interpoliranjem u instalacije anorganskih materijala stvara se simbolička sinteza grada i industrijskog škvera što je autorova polazišna intencija. Osim navedenog, područje interesa proširio je i na video i fotografiju pronalazeći nove multidisciplinarne načine izražavanja.
[1] Radić, Danka, Trogirska tradicijska brodogradnja, Ethnologica Dalmatica , br. 22 (2015): 149-196. https://hrcak.srce.hr/137868
[2] Boris Groys, Učiniti stvari vidljivima, Strategije suvremene umjetnosti, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2006., 56. i 57.